Ne mislim da sam stručan, ali da pokušam - ja mislim da je srž u tome što nedostatak kolora najpre čini da se posmatrač, u uslovima nedostatka kolorne komponente, potpuno usresredi na sam sadržaj i kompoziciju. Izražajnost, kako fotografa, tako i modela, na taj način dolazi u prvi plan. Stvar druga, c/b fotografija na neki način i pomaže fotografu da iz potencijalno tehnički lošeg snimka, izvuče ono najbolje. Šum je manje primetan, a kada je i tu, često dodaje neki šmek fotografiji, kolorni spektar je nemoguće omašiti, WB još teže, a tu je i jedna crta dvodimenzionalnosti, koja je posebno dopadljiva za portrete.
U suštini, nisam ništa pametno rekao - al' sam pokušao
Ima li neko nekakvu knjišku definiciju/pojašnjenje ove problematike?
Pozdrav