Nisi u toku, ovde se više od godinu dana vodi rasprava zbog toga što neki nešto vide i govore da to vide, a neki drugi koji to ne vide (tj. neće da vide) - uporno govore onim prvima da ni oni to ne vide.
Trošiti i dalje reči na tu priču je besmisleno, jer niti će njome oni koji nešto vide - prestati to da vide, niti će oni koji to ne vide - to početi da uviđaju.
Beške, ne vidim razlog zbog čega navodiš primere koji ništa ne pokazuju i što bez potrebe i prozivaš i pozivaš mene za stvari koje sam već mnogo puta puta objasnio. Ali pošto si tako uporan, objasniću ih ponovo, evo taksativno:
1.
Nijedan od tih primera sa Nikona koje si postavio u svrhu ilustracije "oranžade", ne pokazuje njenu prisutnost. Od te četiri slike koje si okačio druga je moja, snimljena je sa Nikonom D 80 i objektivom Nikkor FX 70-200mm f/2,8 VR i ni ona, niti bilo koja druga od njih, nema orangea više nego što treba. Na toj slici to prividno liči iz razloga kojeg je Backy naveo, i svako iskusniji to može da prepozna i da uvidi da je to posledica prirode svetla (koja je opet, u određenoj meri i posledica ambijenta), a ne greške aparata.
I veoma je pogrešno zasnivati bilo kakvo mišljenje na gledanju jedne slike (pa i nekoliko njih), jer na koloritet utiče puno različitih faktora i potrebno je prilično iskustvo da se ume prepoznati šta od čega potiče.
Naravno, neophodno je i da si video (a još bolje snimio sam), što više fotografija u različitim uslovima sa što više aparata jer je to najbolji put da stekneš pravilan i izbalansiran stav o tome (i ne samo o tome, podsećam da sam sa svakim aparatom koji pominjem snimio najmanje nekoliko hiljada fotografija i nemam nikakvu sumnju to šta pričam).
Inače, Nikon D 80 je Nikon broj 2 po reprodukciji boja (prvi je D 5000), a razlog njegove neidealnosti je što (vrlo malo) vuče u plavo, ali nikako u orange. Nikoni narandžastu prikazuju veoma dobro.
Kod većine Nikona, osim D 80 i D 5000, problem je ne orange, nego veća količina žuto-zelenkaste. D 80 pomalo vuče u plavičasto, a najbliži idealu je, rekoh, D 5000 (ali ni on nije idealan).
Ne znam napamet koliko ima svih modova, ali to je za ovu temu potpuno nebitno, primeri u testu su rađeni sa AWB, to je ono što je bitno.
2.
I o ovome sam pričao više puta, evo i sada: zavisi od modela, po reprodukciji boja meni se od Canona najbolje pokazao 450 D (Digic III), mada ni 550 D nije loš, a najgore 500 D (on pripada toj prvoj generaciji softvera povezanog sa Digic IV, isto kao i neki IXUS-i koji su se takođe napili oranžade). Od Nikona se najbolje pokazao D 5000, pa D 80, dok su svi drugi slabiji (D 70 je recimo baš dosta loš, ali i D 300).
3.
I ovo sam više puta objašnjavao , pogledaj recimo ovde
Dakle, ta korekcija je bila neophodna zato što se jedino tako može napraviti relevantan ISO JPEG uporedni test aparata. Da bi se to uradilo kako treba, moraju se izjednačiti količine upadnog svetla, jer se jedino oba aparata izjednačavaju u takmičenju.
A da bi to postiglo, u tom slučaju je bilo potrebno izvršiti korekciju od 0,33 EV na Canonu. Kolika je korekcija izvršena, i na kome, za sam ISO test je nebitna činjenica, jer ona samo govori o načinu merenja svetla u tom kadru, a to za ISO test nije relevantno. Da je neki drugi kadar bio u pitanju, trebala bi se korekcija vršiti na Nikonu, što je takođe za ISO test irelevantno.
Dakle, ono šta je tu najbitnije je obezbeđivanje svima iste količine svetla i nedozvoljavanje da interne razlike u merenju prouzrokuju razlike u količini rezultantnog svetla, jer ako bi dozvolilo suprotno, to bi ISO test učinilo netačnim.
Konkretno, da u ovom testu nisam tako uradio, Canon bi nepravedno izgubio. Činjenica da je on u tom kadru izmerio za 0,3 EV manje svetla ne sme da utiče na rezultate ISO testa.
Kao što ranije takođe rekoh, bilo koji test koji nađeš na netu koji nije ispoštovao te preduslove za testiranje - daće lažni rezultat.
4.
I o ovoma sam govorio više puta. Kada testiram aparat, ja radim upravo to, dakle testiram aparat, tačnije zanima me rezultat koji on daje, a ne testiram raznorazni softver za obradu, rasvetu, filtere i ostale stvari koja na ovaj ili onaj način mogu da utiču na rezultat.
Dakle, ispitujem šta je aparat u određenim uslovima sposoban da da (ili eventualno objektiv, ako testiram njega) - i samim tim sve drugo što može da utiče na krajnji rezultat maksimalno eliminišem.
Kada radim uporedne testove, koliko god je moguće izjednačavam uslove testiranja i tek kada sve to ispunim, rezultate koje dobijem za tu određenu primenu mogu da smatram relevantnim.
Eto to je (ponovo) to i ja mislim da sam (po ko zna koji put) razjasnio neke stvari i da nema potrebe više to da objašnjavam.