Velika slova određuju mesto naglaska, a koji je akcenat u pitanju odrediš sam pošto nema mnogo varijanata u opticaju (ako napišem: „
JugOslavija, a ne
JugoslAvija“, veliki broj ljudi će identifikovati na koje akcente mislim).
Nema veze, mogu da pišem i s akcentima, u tom slučaju ono što sam govorio glasi: „Nekada su se akcenti po pravilu obavezno prenosili na predloge, pa je bilo pravilno
ù gradu, ne i
u grádu, i ostali primeri koje navodiš. Danas je sasvim ispravno reći
u grádu.“ Genitiv „današnjeg“ izgovora je
iz grȃda, dativ
ka grȃdu itd. (u ovom primeru, akcenat se menja jedino u lokativu). Ovo naravno nije jedini slučaj, već samo ilustracija. Isto se može reći i za primere koje si ti naveo, a ako te zanima još nešto konkretno, kaži.
Pitao si i postoje li neka posebna pravila — pretpostavljam da pod tim podrazumevaš pravila za prenošenje akcenta na predloge, tj. pravila „starog“ izgovora. Pravila postoje (zapravo, postojala su), ali i pored najbolje volje ne bih mogao sve ovde da ti objasnim. Jedno takvo pravilo, citat iz gramatike Pavešića i Vincea, glasi(lo je): „Akcenat ostaje silazni ako se prebacuje s dvosložnih oblika imenica srednjeg roda s dugosilaznim akcentom koje u nominativu i u genitivu imaju po dva sloga, a osnova im se svršava na jedan suglasnik od čega se izuzimaju zbirne imenice koje se danas svršavaju na
-lje, -nje, -će, -đe...“, a takvih pravila ima desetak! Da bi sve to pohvatao trebalo bi ti otprilike isto toliko truda koliko i da tečno progovoriš neki (poteži) strani jezik, i čemu sve to, da bi neko rekao kako govoriš „kao na selu“ (što si i sam primetio)?
Nadam se da sam sad bio jasniji.
Sasvim u „sasvim ispravno“ nema neku posebnu ulogu, samo naglašava.
Ljubičice crvena, što si plava kô zelena trava.