Citat:
3MAJ86:
Citat:
To da ce neko godinu dana da se EDUKUJE da bi nasao normalan posao o tome mozes da sanjas. Kod nas i srednju skolu zavrse preko k***a a kada je zavrse ne znaju NISTA od onoga sto su ucili...
E ovo je suština problema. Niko neće da se iscima za sebe i zapravo URADI nešto na sebi kako bi imao bolju poziciju za traženje posla. Svi misle da, ako su sastavili kakav takav CV i poslali na 100 adresa, da je to dovoljno što treba da se uradi.
Za to nije kriva ni država (dobro, jeste jednim delom, jer nam je obrazovanje poprilično loše), ni društvo, ni SEKA, već ti mladi ljudi sami.
Neki zaista mogu imati "opravdanje" u smislu da su invalidi, ili moraju da neguju nekog bolesnog kod kuće 24h, ili tako nešto, i to je zaista grozno, ali oni nisu tema ovde ako sam dobro razumeo, već baš oni koji u 2 poslepodne popunjavaju kafiće po lepom danu u Beogradu od roditeljskih para.
Da vi vidite moj prvi "CV" koji sam poslao na svoj prvi ozbiljan konkurs za posao, smejali bi ste se. Ali i takav je bio bolji od nekih ljudi koji su došli sa završenim fakultetom. Barem je poslodavac uvideo da imam radne navike, i želju i sposobnost.
Jeste, radio sam programerski posao za oko 300e u startu, ali to je bila junior pozicija, i neko vreme je bilo tako, ali ubrzo sam dobio i povišicu, i plaćali su mi kurseve za usavršavanje. A sve to sam postigao time što nisam blejao po kafićima, nisam izlazio uveče i zezao se po gradu, već sam buljio u monitor i pokušavao da naučim još po neku "foru" ili algoritam koji bi mi bio koristan.
I ponavljam treći put za redom danas. Nit' sam ja neki Wunderkind, niti imam vezu ili bogate roditelje (daleko od toga štaviše), već samo želja, trud, rad i upornost. A to je upravo suprotno od ove citirane rečenice gore, i to je suština problema.
Apsolutno se slažem sa svim navedenim! Navešću svoj primer, ne zato što mislim da sam ja mnogo pametan, već kao primer da i životne okolnosti mogu da te usmere na jednu ili drugu stranu. Naime, rano sam ostao bez jednog roditelja (početak gimnazije) i već od 17.godine počeo sam da radim kao honorarni saradnik u jednom sportskom listu (pisao sam izveštaje sa utakmica "beton" lige), a inače mi je oduvek bio san da postanem sportski novinar. Sećam se kad sam dobio prvi honorar posle 3 meseca rada (protivvrednost nekih 50-60 evra danas), verovao sam da je ceo svet moj. Vremenom sam napredovao i dogurao do pomoćnika urednika (bravo bogdan.kecman za poentu => ukoliko se trudiš da bolje radiš svakako ćeš napredovati, bez obzira čime se baviš), a paralelno sam i završavao Fakultet političkih nauka. Nažalost, od sportskog novinarstva nije moglo da se živi, pa sam počeo posle bombardovanja da radim u sportskoj kladionici, najpre kao blagajnik da bih posle 2 godine rada postao šef objekta (opet poenta=>napredovanje). Kladionica je kasnije "pukla", pa sam ja išao da prodajem Halo oglase na raskrsnici...Sa fakultetskom diplomom u džepu! Sećam se da su mi mnogi drugari govorili da sam lud što sam sebe potcenjujem, ali ja nisam tako mislio. A šta je trebalo - da sedim kod kuće, kunem zlu sudbinu što ne mogu da nađem posao u struci od kojeg bih mogao lepo da živim i čekam da mi majka da neki dinar da mogu da blejim.
Elem, u međuvremenu sam još svašta radio (odslužio vojsku, i majka umrla u međuvremenu, što znači bilo je "u se i u svoje kljuse", ali stvarno), probao da se odmetnem u privatnike i otvorio fast food od ušteđevine stečene tokom rada u kladionici - sav štek je otišao, ali sam barem probao i barem nisam tuđe pare krčmio; radio na štandu na Beer festu, a onda sam igrom slučaja dobio posao kakav bi verovatno poželelo 90% ljudi u Srbiji (radim u banci koja je u većinskom državnom vlasništvu; fiksno radno vreme, super plata za naše prilike, godišnji odmor+bolovanje sve u fulu) i tu bi verovatno ovih 90% ljudi reklo: to je to, sad čekam penziju i laganica. E sad, ja razmišljam malo drugačije - ok, dobro mi je tu gde sam, ali sam svestan da su okolnosti takve da neće doveka ostati tako.
I otvorio sam novo poglavlje u svom životu - kompjuteri su me kao klinca zanimali, sećam se da sam za moj prvi komp CPC Amstrad 464 snimao igice na kasete i prodavao, ali nekako sam uvek kasnije išao drugim putem. E sada sam rešio da se prekvalifikujem i posvetim u potpunosti programiranju. Imam 34 godine, upisao sam Višu školu i ne stidim se da budem ponovo student u mojim godinama. Spreman sam da radim i za manju platu u startu (što reče 3MAJ86 u staru žrtvuješ nešto ako ćeš na duže staze imati mogućnosti za nadgradnju i napredak), a predan rad i konstantno usavršavanje svakako će se vremenom isplatiti. I da, nisam upisao Višu školu da bih mahao papirom, već da bih kuću zidao od temelja i kasnije je nadgradio praktičnim radom.
To je moja priča - od 17. do 34.godine nije bilo dana da sam bez posla (osim dok sam bio u vojsci). Niti smatram sebe natprosečno sposobnim, niti sam imao veze, zaleđinu roditelja, već su me verovatno životne okolnosti primorale da idem u nekim pravcima na koje možda ne bih ni pomislio da je bila drugačija situacija. Koliko god zvučalo kao "crnjak", sa jedne strane mi je drago što sam bio u takvoj situaciji. I danas, kada imam dete na putu, razmišljam da neću nikad dozvoliti da zavisi od mog dinara. Posla ima - tih 10.000 radnih mesta nije fikcija i uvek ću zastupati stav: bolje da radim posao koji vredi 500 evra za 300 evra, i da mogu da potrošim tih 300 evra, nego da ne radim ništa, jer onda za trošenje imam = 0! A tih 300.000 što sedi kod kuće, da nemaju roditelje ili neke druge "pomagače", radili bi kao bele lale kad ne bi bilo tih "finansijera".
Izvinjavam se na preopširnosti, svako dobro svima.